MOJA ISPOVJEST



Ispovjedam pećine
U paučini zaborava
I tajni prolaz u sjeni mreža sjećanja,
gdje sam ostavila srce u plamenu.

I otišla
da ćutim
kao drveće na vjetru
kroz ravnicu.

Ispovjedam....

Tugu plamičaka na uzvišenjima,
Što osvjetljavaju mjesto u duši
gdje gori vatra živa.

U tišini
Mrtve riječi liče
na suzu.

A mir ove ispovjesti
Je zakletva
na vjernost, mjestu
što treperi među zvijezdama.

Poseban


Jos malo pa te mogu osetiti
..tvoj dah na mom licu,
tvoju toplinu i onaj utisnuti osmeh u moje misli ...
Da li znas da mislim na tebe uvek
i kada si pored mene
i kada ti misli lutaju
kada volis one stvari koje mene ne doticu
kada pricas bez prestanka...
...kada cutis...
zamisljen i stran...
Nedostajes mi uvek,
i kada ledja okrenes spreman za san
a ja bih samo da se sklupcam , kao mace
i cutim
i sanjam
svoje snove...
Dacu ti svo vreme zivota
i necu zaliti ni za cim
ti si dovoljan
tako poseban...

Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati

kad u nama bude

vec mnogo jeseni i zima

kad mi sjaj u oku izbledi od kisa

i kad me mozda vise nece biti

da li ces ponekad zaplakati nocu

kad te seti davna zaboravljena pesma

na sve ulice i restorane

sva ona mesta koja ces pamtiti

po nasoj neznosti

i ljubavi u kristalnim prozorima

plavim maglama

da li ces ponekad zaplakati

u prvi sumrak novog proleca

u tom jedinom preostalom zraku

razbijenog sunca

kad osetis jos jednom dodir moga dlana

kad me vise mozda nece biti

a sve ce biti kao pre

i ona reka plava

i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama

u koje smo hteli

da li ces me ipak zaboraviti

u predahu dve ljubavi

a znas da nam usne od istog poljupca boluju

i da nas ista tuga progoni stolecima
Ž.Krznaric

Samotni komadić, bez ikog svog tavorio je tako u nadi,da će naići neko i povesti ga nekud bilo kud.

Neki su bili po pravoj mjeri ali se nažalost nisu mogli kotrljati.
Drugi su se opet mogli kotrljati-ali nisu bili po pravoj mjeri.
Neki opet pojma nisu imali šta znači biti po pravoj mjeri.
A bilo je i takvih koji ni o čemu nisu imali pojma.
Jedan je, tako bio odveć tanan, skoro vazdušast

Pop!

Jedan je opet stavio komadić na postolje
A onda ga tu i ostavio.
Nekima je manjkalo prilično komadića
A neki su ih ,opet, imaličak i previše.
Samotni komadić u međuvremenu beše načio da se skriva od onih znatiželjnih.
Stalno su sve novi pridolazili.
Neki su zagledali komadić iz neugodno velike blizine.
Drugi opet nisu prestajali da se kotrljaju ni ne obazirući se na komadić.
I stoga komadić pokuša da sebe učini privlačnim,ali bez ikakvoh uspjeha.
Komadić čak beše postavio, svjetleću reklamu, ali to je još samo više plašilo one sramežljive.
I napokon stiže jedan koji kao da beše stvoren da se komadić uklopi u njega
A onda iznenada ko zna zbog čega, komadič poče da se razrasta, sve više i više.
Nisam znao da ćeš početi da rasteš?
Ni ja to nisam znao, odgovori komadić
Ja znaš, stalno tražim komadić koji mi nedostaje ali ne i takav koji će da raste.
Oh?!

I napokon jednog dana, naiđe neko ko je izgledao posve različito.
Želiš li nešto od mene?upita komadić
Ne, ništa
Dali možda nešto od mene očekuješ?
Ne,ništa
A ko si ti? Upita komadić
Ja sam veliko O, odgovori veliko O

Mislim da si ti onaj koga sam očekivao-primjeti komadić
I možda sam baš ja, komadić koji ti nedostaje
Ali meni ne manjka nijedan komadić-odvrati veliko O
Na meni naprosto nema mjesta za tebe.
Baš šteta, priznade komadić, ponadao sam se da ću se možda kotrljati s tobom.
Sa mnom se ne možeš kotrljati, blago primjeti veliko O ali možda to možeš sam činiti
Sa od sebe da se kotrljam, ali kako bi jedan samotan komadić mogao da se sam od sebe-kotrlja?
A jesi li ikad pokušao, upita veliko O
Imam oštre ivice, objasni komadić, nisam oblikovan da bi se kotrljao
Ivice se izližu, a i oblici se mjenjaju.Pa kako god bilo moram se oprostiti s tobom.
Možda će mo se ponovo sresti, i veliko O otkotrlja se dalje.

I tako se komadić ponovo nađe sam samcijat dugo vremena tako je proteklo i komadić je samo sjedio
A onda...
Polagano
Komadić se stade podizati na jedan svoj rub
I prevrnu se
Pa se ponovo podiže...naokrenu...i ponovo pade
I tako
Lagano
Dižući se i padajući
Stade se kretati naprijed.
Ubrzo se od premetanja komadiću ivice počeše zaravnjavati
Drz se...
Nakreni
Padni...
Drž se-nakreni-padni
Drž se-nakreni-padni...
I postepeno komadić se poče preoblikovati
I napokon, umjesto da se pretura, komadić se stade odbijati
I umjesto da se odbija komadić stade poskakivati
Komadić poče da se kotrlja.
Nije baš znao naš komadić kuda se to kotrlja
Ali za to nije ni mario.
Jedino je bilo važno kotrlja se!

(By Shel Silverstein)

NOÆAS, O NOÆAS SU PADALE KIŠNE KAPI,
STERALA SAM IM KROVOVE I DLANOVE,
ŽEDNE DUŠE I ZEMLJU ŠTO ZA NJIMA VAPI,
NOÆAS SU PADALE KIŠNE KAPI.
STERALA SAM IM CVETOVE I BREGOVE
ZNOJNA ÈELA I MORE ŠTO SE NJIMA NAPI
NOÆAS, O NOÆAS SU PADALE KIŠNE KAPI.
JECALE SU U LETU
NE ZNAJUÆI KUDA ŽURE
HTEDOH IM PROSTRETI BUDUÆNOST
AL' NE SMEDOH UTOPILE BI LJUDE
NOÆAS,O NOÆAS SU PADALE KIŠNE KAPI

---nešto iz moje beležnice-

PJESMA IZ SRCA

Nekada davno zivio je veliki čovjek koji se oženio ženom svojih snova.Iz njihove ljubavi rođena je jedna mala djevojčica.Bila je bistra i vesela,i veliki čovjek mnogo je volio svoju djevojčicu.

Dok je bila sasvim mala, on bi je uzeo u naručje, pjevušio neku melodiju i igrao s njom po sobi govoreći joj»Volim te mala djevojčice».
Devojčica je rasla, a veliki čovjek bi je grlio i govorio joj:»Volim te mala djevojčice».Mala djevojčica bi de durila i govorila»Više nisam mala devojčica».Čovjek bi se tada nasmijao i rekao»Ali, za mene ćeš zauvjek ostati moja mala djevojčica».
Mala djevojčica, koja to više nije bila, napustila je kuću i otišla u svjet.Kada je upoznala sebe, tada je bolje shvatila čovjeka.Uvidjela je da je on bio velik i jak, tek sad otkrila je njegove snage.Jedna od njih bila je njegova sposobnost da iskaže ljubav prema porodici.Ma gdje se nalazila u svijetu, taj čovjek bi je dozivao govoreći joj»Volim te,mala djevojčice».
Došao je dan kad je ta mala djevojčica, koja to više nije bila,primila jedan telefonski poziv.Veliki čovjek se razbolio.Doživio je moždani udar.Djevojci su objasnili da je izgubio govor.Nije mogao da govori,ali nisu baš bili sasvim sigurni da li čuje riječi koje mu se upućuju.Više nije mogao da se smješka,smije,hoda,grli,igra,niti da maloj djevojčici,koja to više nije bila,kaže da je voli.
Željela je da mu pomogne.K ada je ušla u sobu,vidjela je da je sitan i potpuno slab.Gledao je u nju i pokušavao da progovori,ali nije uspjevao.»Mala djevojčica» učinila je jedinu stvar koju je umjela.Popela se na krevet i legla pored velikog čovjeka.Dok su joj se slivale suze,svojim rukama obgrlila je opuštena očeva ramena.
Držeći glavu na njegovim grudima, razmišljala je o mnogim stvarima.Sjećala se predivnih trenutaka koje su zajedno proveli.Oduvjek je osjećala da je taj veliki čovjek štiti i pazi.Bilo joj je teško zbog gubitka koji će morati da pretrpi.Žalila je što više neće čuti riječi ljubavi koje su joj toliko prijale.
A onda je čula otkucaje srca velikog čovjeka.njegovo srce bilo je muzika i riječi koje je uvijek slušala.Srce kuca ravnomjerno kao da se ne obazire na to što je ostali dio tijela oštećen.I doj je tako smireno držala glavu na njegovim grudima,dogodilo se čudo.Čula je ono što joj je bilo potrebno.
Njegovo srce otkucavalo je riječi koje usta više nisu mogla da izgovore...

Volim te
Volim te
Volim te
Mala djevojčice
Mala djevojčice
Mala djevojčice

I našla je utjehu.

Obozavam je!!!

Nagodba


Prodavat
nemoj u bescjenje
darovanu mene
ušivena sam
u porube snova
krhka ko molitva za sutra
Nemoj prodavati
nove iskre za
ispucala htijenja nemoj na
brezove granèice
spalit èeš plodne mi misli
što se jutrima upinju nebesima
Ne prodaji zrake sunca
ukapane u filigransko srce
te dvije uobièajene loze
za eksirajuæim šankom.
U mamurna jutra ne vadi
noževe opravdanja
iz boca opraštanja.
Ne prodaji sjaj iz ova dva oka
što te na gozbu snova pozvaše
u šaputanja daleka
na tek skovanom nakovnju.
rasprodaj grijehe bogohulnih dana
prodaj sve ožiljke
iz nikad zaraslih sjeæanja
Ne prodaji mene u sebi
zbog neostvarenih sanja

(u neshvaljivoj igri propadanja)



Danja Ðokiæ