Samoca

Tugu ne mozes opisati.
Ona je poplava koja nosi sve pred sobom
podriva kuce,
rije nasipe,
valja bregove.
Covek je premlaceno pseto nikom potrebno.
Mrzim tugu.
Tugu ne mozes izraziti.
Ona je pozar koji tinja godinama
i bukne,
ocas planu sume,
nestanu gradovi.
Covek je vaseljenski les koji niko
ne moze poznati.
Mrzim tugu.
Tugu ne mozes suditi.
Ona je uvek kamen o vratu davljenika
zanavek vezan.
Smiraj je samo na dnu
koje se izmeriti ne da.
Covek-plamen
vraca se u kamen.
Mrzim tugu.

- Dusan Matic -

SVOME SINU KAO TESTAMENT

Ako možeš da vidiš uništeno djelo svog života
I bez rijeèi da ga ponovo gradiš.
Ako bez uzdaha i protesta podneseš
Gubitak onoga što si dugo tekao.
Ako možeš da budeš zaljubljen, ali ne i lud od ljubavi.
Ako možeš da budeš jak, a da ipak ostaneš nježan.
Da ne mrziš one koji tebe mrze,
A da se ipak braniš i da se boriš.
Ako možeš da slušaš kako tvoje rijeèi
Izvræu nevaljalci da razdraže glupake
I da èuješ kako luda usta o tebi lažu,
A da sam ne kažeš ni jedne laži.
Ako možeš da budeš jednostavan iako si savjetodavac kraljeva.
Ako možeš da voliš svoje prijatelje kao braæu,
A da ti ni jedan od njih ne bude sve i sva.
Ako znaš da razmišljaš, da posmatraš i upoznaješ,
A da nikad ne postaneš skeptik i rušilac.
Ako znaš da sanjariš, a da ti san ne bude gospodar.
Da misliš, a da ne budeš samo maštalo.
Ako možeš da budeš èvrst, ali nikada divlji.
Ako možeš da si hrabar, a nikada neobazriv.
Ako možeš da budeš dobar, ako možeš da budeš pametan,
A da nisi èistunac i sitnièar.
Ako možeš da zadobiješ pobjedu poslije poraza
I da te dvije varke podjednako primaš.
Ako možeš da saèuvaš hrabrost i glavu kada je svi ostali gube,
Tada æe kraljevi – Sreæa i Pobjeda
Biti zauvijek tvoji poslušni robovi.
A ono što više vrijedi nego svi kraljevi i sve slave –
BIÆEŠ ÈOVJEK, sine moj!

- Rudyard Kipling -

Dino Dvornik
Ljubav se zove imenom tvojim

Znas, ponekad se pitam
je li bas moralo
toliko dugo bez tebe
probaj zamisliti kako je tesko
voziti se nocu kroz pusti grad
u drustvu gospodje samoce

I zbog toga se nemoj dosadjivati
kad pretjerujem sa njeznostima
jer za tebe, ljubavi moja
njeznost je jedina istina
na licu ti vidim
da si u snovima sretna
a ja vise ni sam ne znam
ima li razloga spavati
jer suvise je lijepo uzivo vidjeti san
ljubav se zove imenom tvojim

Da, ti si ta samo meni potrebna
tvoje lice njezno je moja istina
tvoje tijelo osjecam
budi me tvoj dah, ja volim te
jer ova noc je iskrena poput nas


Samo ti sve tajne znas
o meni, moja ljubavi
sve ono sto sam ja
samo ti, ti jedina si sreca
mojoj istini, moja ljubavi

Nikad nisam kao tebe nikog volio
cak sam radi drugih zena sebe lagao
vjerovao nisam nikad da sreca postoji
tek sada vidim
sto je prava snaga ljubavi
sreco moja, hvala ti za sve

Ne može se uhvatiti senka
od života što k'o Dunav teèe
jer je život i svetlo i tama,
nekad jutro a nekada veèe,
jer je život i svetlo i tama,
nekom jutro a nekome veèe.

Ko te ima taj te nema,
ko te nema taj te sanja,
ko te sanja taj te ljubi
a ti o tom pojma nemaš.

Neki žive blizu al' daleko,
kao kamen ne mogu se maæi
i kad se za ruke drže stalno
u mraku se ne mogu pronaæi,
i kad se za ruke drže stalno
u mraku se ne mogu dotaæi.

Ko te ima taj te nema,
ko te nema taj te sanja,
ko te sanja taj te ljubi
a ti o tom pojma nemaš.

Dotaknu se linije života,
dve sudbine kao jedna traju
il' se dirnu il' se ne dodirnu
al' jedna za drugu dobro znaju,
il' se dirnu il' se ne dodirnu
al jedna za drugu dobro znaju.

Ko te ima taj te nema,
ko te nema taj te sanja,
ko te sanja taj te ljubi
a ti o tom pojma nemaš.

Pablo Neruda

Umire polako tko je postao rob navike,
Tko svakodnevno ponavlja iste pute,
Tko ne mijenja firmu,
Tko ne riskira promjenu boje odijela,
Tko ne govori kojem ne poznaje.
Umire polako tko izbjegava Strast,
Raðe bira crno nego bijelo i stavlja toèku na ''i''
Uvijek bježi od snažnih osjeæaja
Upravo onih koji èine da svijetle oèi
I usta se otvore u široki osmjeh,
Onih koji uzlupaju srce
Pa makar greškom i kad ne bi smjeli.
Umire polako onaj
Tko nikad ne sjedi na vrhu stola
Tko je nesretan na poslu,
Tko ne riskira nesigurnost pred sigurnošæu,
Kako bi slijedio jedan san,
Tko ne dopušta sebi makar jednom
Bijeg od razumnih savjeta.
Umire polako tko ne ide na put, tko ne èita,
Tko ne sluša muziku i ne pronalazi ljepotu u sebi.
Umire polako tko gazi suštinu ljubavi, tko sebi ne želi pomoæi;
Tko prolazi dan u jadikovci o svojoj nesreæi
Ili o kiši koja nikako da stane.
Umire polako
Tko napušta radove prije nego ih zapoène,
Tko ne zapitkuje o temi koju ne poznaje,
Tko ne odgovara kad ga pitaju o neèem što poznaje.
Izbjegavajmo smrt u malim dozama,
Uvijek se podsjeæajuæi da biti živ
Zahtijeva puno veæi napor od jednostavnog disanja.
Jedino usijana strpljivost
Vodi do postizanja jedne sjajne
Sreæe.


i isto, malo drukcije:

LAGANO UMIRANJE...

Pablo Neruda

Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne èita,
onaj koji ne sluša glazbu,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaæa pomoæ.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navike,
postavljajuæi si svaki dan ista ogranièenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuðuje odjenuti u novu boju,
i ne prièa s onima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
od onih koje daju sjaj oèima
i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreæi svoje sigurnosti
radi nesigurnosti i koji ne ide
za svojim snovima.
Onaj koji si neæe dozvoliti
niti jednom u svom životu
da pobjegne os smislenih savjeta…
Živi danas! Riskiraj danas! Uèini danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!

PISMO

Prebrodih, moj druže, preko Okeana
I sada me evo gdje sam davno htio;
No, kažem ti pravo, budala sam bio
Jer mišljah da ovdje s neba pada hrana.

Držao sam: amo sinuæe mi zora,
Da æe biti sreæe nesnivane, duge,
I nestati patnje i nevolje duge,
Al' me ovdje srete još nevolja gora.

Na hiljade gladnih danas traže rada
I lutaju tako od grada do grada,
Ali pusta dobra nigdje da se javi...

Zbogom! Pozdravi mi sve drugove moje
I reci im neka tu na domu stoje,
Jer sirjaka amo svak kô roblje davi.

- Aleksa Santic -

UTJEHA KOSE


Gled’o sam te sinoæ. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeæa,
Na visokom odru, u agoniji svijeæa,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plak’o. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajuæi da su tamne oèi jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oèi, dah i ruke,
Sve što oèajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa
Pa mi reèe: Miruj! U smrti se sniva.


Antun Gustav Matoš

Moja ljubav
Sva je moja dusa ispunjena tobom,
Kao tamna gora studenom tisinom,
Kao morsko bezdno neprovidnom tminom
Kao vecni pokret nevidljivim dobom.
I tako beskrajna,i silna i kobna,
Teces mojom krvlju.Zena ili masta?
Ali tvoga daha prepuno je svasta,
Svugde si prisutna,svemu istodobna.
Kad pobele zvezde,u suton,nad lugom
Radjas se u meni kao sunce noci,
I u mome telu drhtis u samoci,
Raspaljena ognjem ili smrzla tugom.
Na tvom tamnom nebu,lepote i kobi,
Celo moje bice to je trepet sene,
O ljubljena zeno,silnija od mene
Ti strujis kroz moje vene u sve dobi.
Kao mracna tajna lezis u dnu mene,
I moj glas je eho tvog cutanja.
Ja te ni ne vidim gde si,
A sve duge sate
Od tebe su moje oci zasenjene.
Jovan Ducic

Vasko Popa

Poreklo ljubavi


Èekam sunce na klupi u parku
Preko puta od moga stana

Pratim hod oblaka na nebu
I zagrljenih parova
Na stazi izmeðu borova

Èitaè novina s drugog kraja klupe
Prati hod mojih pogleda

Ljubav nije oduvek postojala
Nju je znate izmislila sirotinja

Da bez dukata dodje
Do slatke ženske brave
I pravog muškog kljuèa

jedan,ali vrijedan Mak Dizdar

Smrt


Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj jer smrti zapravo i nema
I nema kraja smræu je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda

William Wordsworth

Oda, nagovještaj besmrtnosti iz sjecanja na rano djetinjstvo


Sada,
kada nista na svijetu ne moze
vratiti dane prohujalog ljeta
nas sjaj u travi i bljestavost svijeta,
ne treba tugovati, vec traziti snage
u onom sto je ostalo i s tim zivjeti.

Zaboravimo,
ne radi nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voljeli,
da smo se svadali i
da smo bili krivi.

Pozurimo,
s danima i danima sto ce doci,
pozurimo sa shvacanjima,
sa svim sto me odvaja od tebe.

Jednom,
ces se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali, gazili...
Ali, tvoje ruke bit ce prekratke,
a noge premorene da se vratis.

Bit ce kasno,
mozda cemo se naci jedanput
na malom vrhu zivota i neizrecene tajne
htjeti jedno drugome da kazemo
al' proci cemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit ce sve
sto cemo jedno drugome moci dati...

Zaboravit
cu oci i necu promatrati zvijezde
koje me na tebe neobicno podsjecaju.

Ne boj se,
jednom ces se zaljubiti
al' ljubit ces zato sto ce te nesto
na toj zeni podsjecati na mene.

Ne otkrivaj
svoje srce ljudima
jer u njima vlada kob i egoizam!

zivot je borba
-nastoj pobijediti.
Ali ako izgubis
-ne smijes tugovati.
Cilj zivota je ljubav
-a ona trazi zrtve.

Bio
si moje veliko proljece,
uspomena koja ce dugo zivjeti u buducnosti,
koje cu se sjecati...Osjecat
cu tugu jer sam tebe voljela.
Bit ce to ironija tuge.

Nestat ce sjaja u travi.
Nestat ce velicanstvenosti svijeta.
Ostat ce samo blijeda slika
onoga sto je proslo.

Dobriša Cesariæ


PJESMA MRTVOG PJESNIKA

Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je èita u život je budi.
Probudi me, i bit æu tvoja java.

Ja nemam više proljeæa i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smræu ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja æu u te prijeæi
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji èasak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja æu ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoæu svjetla! Sunca koje zlati
Sve èeg se takne. Ja topline hoæu
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noæi. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noæne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeðe,
Da ruke mi se u èeznuæu pruže.
Ja hoæu biti mlad, ja hoæu ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet æemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve saèuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Èuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

Edgar Allan Poe


Annabel Lee

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je zivjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je zivjela mislju:
Da voli i da se volimo mi.

Bio sam dijete i bila je dijete
- U carstvu kraj mora to bi -
Al vise neg ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee -
I zbog toga nebeski krilati serafi
Bili su zavidni.

I to je razlog sto jednom davno
- U carstvu kraj mora to bi -
Vjetar se spusti iz oblaka, nocu,
Sledivsi moju Annabel Lee.
I dosli su plameniti rodjaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu sto kraj mora bi.

Zavidjeli su nam andjeli s neba,
- Ni upola sretni ko mi -
Da! To je razlog (kao sto znaju
U tom carstvu kraj mora svi),
Sto nocu je vjetar iz oblaka doso
I sledio, ubio Annabel Lee.

Al ljubav nam bila je jaca od ljubavi mnogih
Sto stariji bili neg mi -
I mudriji mnogo neg mi -
I niti andjeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dusu od duse
Lijepe Annabel Lee

Simonov


Èekaj me

Èekaj me i ja æu sigurno doæi
Samo me èekaj dugo
Èekaj me i kada žute kiše noæi ispune tugom
Èekaj i kada vruæine zapeku
I kada meæava briše
Èekaj i kada druge niko ne bude èekao više
Èekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
Èekaj me i kada èekanje dojadi svakome koji èeka
Èekaj me i ja æu sigurno doæi

Ne slušaj kada ti kažu da je vrijeme da zaboraviš
I da te nade lažu
Nek povjeruju i sin i mati da više ne postojim
Neka se tako umore èekati i svi drugovi moji
I gorko vino za moju dušu nek piju kod ognjišta
Èekaj
I nemoj sjesti s njima
I nemoj piti ništa
Èekaj me i ja æu sigurno doæi
Sve smrti me ubiti neæe

Nek rekne ko me èekao nije taj je imao sreæe
Ko èekati ne zna
Taj neæe shvatiti niti æe znati drugi
Da si me spasila ti jedina èekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znat æemo kako preživjeh vatru kletu
Naprosto ti si èekati znala kao niko na svijetu

PTICA


Odletjela si

Zasto nisi odnijela
I svoj cvrkut
Koji mi je
Naselio
Krv.

Mak Dizdar